Na često postavljeno pitanje koliko dugo vozim bicikl obično odgovorim: “Oduvijek” jer valjda jedino kao beba nisam okretao pedale svog dvotočkaša. Ali, kad je riječ o brdskom biciklu njega sam otkrio prije nepune dvije decenije i od tada prešao na hiljade nezaboravnih kilometara.

Tekst i slike:

Emir Vučijak

Brdski biciklist, autor knjige “Vodič za brdski biciklizam u Bosni i Hercegovini”, potpredsjednik Biciklističkog saveza BiH, voditelj projekta “Bike4Life”

BiH je raj za ljubitelje brdskog biciklizma

Sjećam se da su me mnogi u početku začuđeno gledali i pitali se zašto bi neko uzbrdo išao biciklom. Najveću mudrost kao odgovor na ovo pitanje je rekao jedan od mojih prijatelja dok smo o tome ćaskali na nekom od biciklističkih uspona: “Da se dobro spustimo”.

I zaista, ima li ljepše stvari od osjećaja pobjede kad se čovjek snagom vlastitih mišića i mentalnim testom izdržljivosti uspne na vrh planine, do samog neba, a onda doživi adrenalin u spustu gdje kamenje pršti ispod točkova ili krckaju grančice šume kojom vijuga uska stazica. Nemoguće je reći koja je planina ljepša i koji spust atraktivniji, ali ono što zasigurno mogu ustvrditi nakon što sam prošao gotovo sve od Alpa do Karpata je: Bosna i Hercegovina je raj za ljubitelje brdskog biciklizma. Dovoljan je ispravan bicikl, kaciga, volja i dobro društvo.

U želji da pomognem i drugima u otkrivanju čari brdskog biciklizma i ljepota koje naša zemlja nudi, skupa sa prijateljem Mersad Pašićem, pokrenuo sam sajt www.mtb.ba a odnedavno i projekat “Bike4Life” u okviru kojeg početnicima i onim sa manje iskustva omogućavamo da posjete neke od najljepših mtb destinacija u BiH. Neke od njih uz nesebičnu pomoć Intersporta donosimo i ovdje.

LUKOMIR

Kada sam prije skoro dvadeset godina spomenuo da planiram ici biciklom u Lukomir, to selo na najvišoj nadmorskoj visini u BiH gdje je stanovništvo donedavno živjelo tokom cijele godine, čak i u surovim bjelašničkim zimama, reakcije su bile: “Jesi li ti normalan? Znaš li da tamo helikopterom zimi dostavljaju hranu?”. Jer, tada je Lukomir bio nešto kao “kraj svijeta”.

Sjećam se da smo se sedam dana pripremali, planirali svaku sitnicu, vodili poseban režim ishrane jer, zaboga, idemo na “kraj svijeta” i treba to sve izdržati. I gle čuda: otišli smo, nije bilo prestrašno a dočekao nas je pravi raj. Idilično selo gdje je život stao, miris sijena i stoke, pogled na veličanstveni kanjon Rakitnice i snijegom okupane vrhove Visočice. Usput smo uživali u vožnji makadamskom cestom valovitim predjelima Dugog polja i divili se vrhovima Bjelašnice.

Od tada svake godine barem jednu turu pravimo za Lukomir. Najčešle iz Babinog dola preko Dugog polja i nazad (dužina u jednom pravcu nepunih dvadesetak kilometara), ali ako je grupa spremnija mnogo ljepše je uložiti još malo napora pa preko Mehinih luka i kraj pećine Megara doživjeti nezaboravni spust u Tarčin. Išli smo i iz Sarajeva preko Igmana ali to je već ambiciozan poduhvat i preporučuje se samo kondiciono spremnijim biciklistima. Moguće je i promijeniti rutu u povratku, pa umjesto istim putem nazad proći kroz Crveni klanac do Umoljana i spustiti se u Šabiće kako bi posjetili lijepu nekropolu stećaka. Istina, iz Šabića vodi dugi uspon serpentinama do Bijelih voda, ali u dobrom društvu sve se savlada.

Bilo kako bilo, koji god pravac da odaberete, plato Bjelašnice i posjeta selu Lukomir svakako spada u jednu od top deset brdsko-biciklističkih tura u Bosni i Hercegovini, nezaobilaznu za svakog istinskog ljubitelja brdskog biciklizma.

ZELENGORA

Sa svojih devet jezera, predjelima gdje se smjenjuju šume visokih četinara i kao prostrt tepih zelene travnate livade, Zelengora predstavlja pravu poslasticu za bicikliranje, pogotovo u augustu kad je voda u jezerima topla i pogodna za kupanje.

Iako se srcu planine može pristupiti iz više pravaca, sa Tjentišta, Čemernog ili iz pravca Morina preko Kalinovika, najčešća tura biciklista koji dolaze iz pravca Sarajeva je ona koja kreće iz sela Jelašca, odmah iza Jažića. Ovdje čak nema ni rampe sa naplatom ulaska u Nacionalni park, za razliku od ulaska sa Tjentišta gdje se plaća karta 5 KM a odnedavno su se dosjetili pa naplaćuju posebno i bicikl. No, nije to jedina prednost jer svaki istinski ljubitelj planine će rado platiti ulaz da kroči u ovako lijepe predjele. Ono što karakteriše vožnju iz ovog pravca su miris borovine i guste šume kojom vijuga makadamski put ali sa blagim usponima tako da je vožnja ugodna i ne predstavlja problem čak ni početnicima.

A sam dolazak u srce planine, na Orlovačko i Jugovo jezero je doživljaj za sebe. Po izlasku iz šume odjednom se otvori prostranstvo, ukažu se nepregledne zelene livade uokvirene planinskim vrhuncima, a u sredini kao gorsko oko bistro Orlovačko jezero. Nedaleko od njega je i vještačko, Jugovo jezero,  nastalo gradnjom brane koju je sredinom prošlog vijeka podigao tadašnji lovočuvar Nacionalnog parka „Sutjeska“, Jusuf Jugo. Kažu da mu je i Tito dolazio u posjetu. U nekim kartama se naziva i Borilovačko jezero. Kupanje u Orlovačkom ili skakanje u toplu vodu s brane na Jugovom jezeru nakon pređenih 23 kilometra biciklom prašnjavim makadamom nevjerovatan su doživljaj. S obzirom da tura ukupno ima nepunih 900 metara uspona može se planirati kao cjelodnevna i pogađate: spada u jednu od onih iz kluba Top 10.

VLAŠIĆ

Kad se spomene Vlašić mnogi će pomisliti na ski centar Babanovac i brojne prekomjerno izgrađene vikendice i druge objekte. No, vozeći brdski bicikl otvaraju se sasvim drugačije perspektive. Nakon samo jedne ture oduševit ćete se zelenim pašnjacima Vlašića, mirisom trava od kojih se pravi već poznati “Vlašički čaj” i vidjeti brojna stada ovaca koja daju mlijeko za čuveni “Travnički sir”. NIje rijedak slučaj da ćete na Vlašiću sresti i autohtonog bosanskog psa tornjaka, ali i krdo magaraca koje, eto, još uvijek koriste u domaćinstvima. Ali krenimo redom.

Uspon na Vlašić kreće iz Travnika starim putem preko Kalibunara. Vijugave serpentine kojima nikad kraja, uz to nema vode usput. Ovaj dio se lako može preskočiti tako što ćete se autom dovesti do Galice odakle, zapravo, i kreće prava priroda bez asfalta. Makadamskim putem već nakon nekoliko kilometara  se dolazi do planinskog doma na Devečanima. Prvo mjesto za odmor ali i za pogled sa čuvenih Devečanskih stijena odakle se vidi – sve.

Nastavak ture prirodno vodi do najvišeg vrha Paljenik i tu pada odluka: zaokružiti nazad ili nastaviti nepreglednim livadama preko Vlašičkog platoa. Najbolja destinacija je na Ljutu gredu, ugaženim travnatim stazama koji baš i nisu označeni putevi već ponegdje tek tragovi točkova. No, doživljaj je fantastičan i vozeći ovim predjelima zaista se otkrije sva ljepota nedirnute prirode.

Iako ova tura nije posebno dugačka, tek nešto malo preko 30 kilometara sa ukupnim usponom manjim od hiljadu metara, obavezno je treba planirati kao cjelodnevnu jer je prepuna lijepih mjesta za odmoriti, uživati u mirisu cvijeća i cvrkutu ptica, a sve na visini između 1400 i 1700 metara što je idealna vazdušna banja u kojoj zaista treba uživati punim plućima.

Nastavlja se!

U drugom dijelu: Podveležje, Crepoljsko-Skakavac i Prokoško jezero.