Tekst i slike:

Emir Vučijak

Brdski biciklist, autor knjige “Vodič za brdski biciklizam u Bosni i Hercegovini”, potpredsjednik Biciklističkog saveza BiH, voditelj projekta “Bike4Life”

PODVELEŽJE

Raznolikost Bosne i Hercegovine možda najbolje dolazi do izražaja u rano proljeće, kad su planine centralne Bosne prekrivene debelim nanosom snijega, kad su šume vlažne, blatnjave i hladne i kad je vožnja bicikla u tim uslovima pravi poduhvat samo za one uporne. Na sreću, imamo Hercegovinu za koju je možda najbolji naziv smislio bend Zoster tako što je jednoj pjesmi dao ime „Hercegovina Kalifornija“.

I zaista, krenete li iz Sarajeva krajem februara ili početkom marta, kad je jutarnja temperatura čak i u minusu, pa kad pređete Ivan, Jablaničko jezero i dolinu Neretve i izađete iz auta u Mostaru a zapahne vas onaj miris mediterana i toplog zraka prvo što pomislite je – Kalifornija. Upravo zato je tura na Podveležje jedna od onih nezaobilaznih kojima počinjemo i završavamo sezonu brdskog biciklizma svake godine.

Vožnja kreće prilično zahtjevnim asfaltnim usponom gdje je nagib popriličan pa nema mjesta žurbi. Ali, malo po malo, zastajkujući da bi se bacio pogled na Mostar koji sa svakim visinskim metrom biva sve ljepši, serpentine jedna po jedna ostaju u daljini a miris bilja koji neodoljivo podsjeća na more sve je izraženiji. Pošto nema mjesta žurbi lijepo je napraviti pauzu i posjetiti dom Fortica koji nudi atrakcije kakve su zip-line ili staklena šetnica sa pogledom na Mostar.

Od doma je potrebno kojih stotinjak metara pogurati bicikl preko hercegovačkog krša (oni izuzetno uporni i snažni će ovo i voziti) i onda nastaviti dalje blagim makadamom uz zanimljiv pogled na novoizgrađene vjetrenjače do samog platoa Podveležja. I tek tu, zapravo, osjetite sve blagodeti Hercegovine. Niti je prevruće niti suviše hladno, naprosto se pustite cestom koja blago pada do mjesta Podveležje, a onda možete birati: asfaltnim putem koji se iz Nevesinja vraća u Mostar, ili još ljepšom stazicom u kojoj će svaki ljubitelj adrenalina na dva točka uživati, do Blagaja i samog vrela Bune. Savršen spoj mirisa mediterana, adrenalinske vožnje i kulturno-istorijskih znamenitosti.

Tura preko Podveležja je duga nekih 42 kilometra sa cca 700 metara uspona. Oni ambiciozniji željni prave avanture mogu je produžiti usponom na Velež i popeti se na vrh Brasina, do kojeg vodi izuzetno težak makadamski put sa krupnim kamenjem pa se preporučuje samo kondiciono i tehnički spremnim biciklistima.

CREPOLJSKO-SKAKAVAC

Kada vam se svako slobodno popodne pretvori u bježanje biciklom na planine oko Sarajeva, ture na Trebević ili ona ka Crepoljskom postaju rutine. Nagazite na pedalu što jače kako bi se stigli vratiti prije mraka ili pod lampom i to je to. No, ako se taj izlet organizuje nešto sporije, pretvori u cjelodnevno druženje s društvom, onda je tura preko Borija i Crepoljskog ka Bukoviku i dalje na vodopad Skakavac pa u Nahorevo jedna od ljepših.

Sve kreće vožnjom od Bentbaše uz Miljacku, pa preko Darive ka Borijama. E, tu postoji jedna strma dionica od kojih stotinjak metara za koju se zapitate kako auto uopšte vozi zimi, a vožnju bicikla nakon par metara zamijenit ćete guranjem. Doduše, ima i onih koji  ovo pedalaju, ali su svakako u manjini. No, nepisano biciklističko pravilo kaže da svako guranje vrijedi pa tako i ovdje, čim se nagib umanji otkrijete nesvakidašnju ljepotu i prirodu praktično na rubu grada. Odjednom se pogled otvori na cijelo Sarajevo, makadamski put i nije tako strm, a sa porastom visine dolaze i četinari i već ste u prirodnom mtb ambijentu.

Put koji dalje vodi preko Hreše do Crepoljskog je ispit izdržljivosti i mentalne snage jer vam se čini da kraja nema. Ali itekako ima, jer dolaskom na Crepoljsko mukama je kraj: dalje slijedi čisti užitak u pogledu na planine oko Sarajeva, ulazak u Park prirode Skakavac gdje je priroda toliko zaštićena da čak i medvjed obitava ovdje, o čemu svjedoče i postavljeni znakovi.

Vodopad skakavac je visok 98 metara i predstavlja pravi dragulj nadomak grada. Svakako vrijedi spustiti se u njegovo podnožje i uživati u ljepoti i svježini vode koja pada s tolike visine. Iako postoji planinarska stazica od podnožja vodopada kako bi se nastavilo dalje ka Sarajevu, ovdje je pametnije ostaviti bicikle na putu odakle se u podnožje silazi uređenom stazicom i poslije se vratiti istim putem nazad jer teren baš i nije vozljiv za bicikle. Ali je zato spust do Nahoreva prava poslastica. Slogan ove ture bi mogao biti „Priroda nadomak grada“.

PROKOŠKO JEZERO

U srcu Bosne i Hercegovine, pomalo zabačena od glavnih puteva, nalazi se Fojnica. Tik iznad nje, sa čak osam vrhova preko 2000 metara propinje se planina Vranica. Toliko raznovrsna, i divlja i pitoma istovremeno, i šumovita i travnata ali ono što je možda najviše krasi je – voda. Kojim god putem krenete iz Fojnice pratit će vas potočići koji žubore, naročito nakon zime koja je ovdje tradicionalno duga i sa mnogo snijega.

Možda baš zbog tih debelih snjegova koji se ovdje javljaju, na visini od čak 1670 metara nalazi se jedno od najljepših jezera u BiH, Prokoško jezero. Zaklonjeno od snažnih južnih vjetrova velikim grebenom Vranice, napojeno brojnim potočićima koji ne presušuju ni ljeti, ne čudi što je postalo mjesto gdje su stočari podigli katunsko naselje u kojem borave tokom ljeta.

U srcu Bosne i Hercegovine, pomalo zabačena od glavnih puteva, nalazi se Fojnica. Tik iznad nje, sa čak osam vrhova preko 2000 metara propinje se planina Vranica. Toliko raznovrsna, i divlja i pitoma istovremeno, i šumovita i travnata ali ono što je možda najviše krasi je – voda. Kojim god putem krenete iz Fojnice pratit će vas potočići koji žubore, naročito nakon zime koja je ovdje tradicionalno duga i sa mnogo snijega.

Možda baš zbog tih debelih snjegova koji se ovdje javljaju, na visini od čak 1670 metara nalazi se jedno od najljepših jezera u BiH, Prokoško jezero. Zaklonjeno od snažnih južnih vjetrova velikim grebenom Vranice, napojeno brojnim potočićima koji ne presušuju ni ljeti, ne čudi što je postalo mjesto gdje su stočari podigli katunsko naselje u kojem borave tokom ljeta.